arheološka antropologija, antropološka disciplina koja analizom skeletnih ostataka davnih populacija i nusprodukata njihova ponašanja (ostataka arhitekture, alata i drugih elemenata materijalne kulture, otpadaka koje su ljudi ostavili za sobom, kao i promjena prirodne okoline izazvanih ljudskom djelatnošću) proučava ljudske populacije i njihovo ponašanje u prošlosti. Budući da materijalni ostatci sami po sebi ne govore ništa o ljudskom ponašanju, koherentna se slika prošlosti izgrađuje načinom koji je blizak prirodoznanstvenoj analizi: postavljanjem hipoteze, skupljanjem i analizom podataka te oblikovanjem modela koji će, naizgled, najbolje opisati uočene pravilnosti. Za postizanje toga cilja arheološkim antropolozima stoji na raspolaganju niz specifičnih terenskih i laboratorijskih tehnika. Iznimno mjesto zauzima arheološka teorija, naročito razvijena u zemljama engleskoga govornog područja, gdje danas postoji šarolika lepeza teorijsko-metodoloških usmjerenja. Neposredni cilj te antropološke discipline jest rekonstrukcija bioloških svojstava, kao i načina života nestalih populacija. Krajnji joj je cilj objasniti kako su izgledali ljudi neke zajednice u prošlosti, što je uvjetovalo njihov izgled, kako su živjeli i zašto su tako živjeli, zašto su se u određenim situacijama ponašali na određene načine te kako su i zašto pravilnosti u ljudskome ponašanju nastale i mijenjale se kroz vrijeme. Takva usmjerenost proizlazi dijelom iz želje da, proučavajući ono što je odavno mrtvo, spoznamo ono što je relevantno za život nas samih i naših suvremenika.
